Na putu za San Romano, Andre Breton

Poezija se čini u postelji kao ljubav
Njezine razbacane plahte postaju zora stvari
Poezija se čini u šumi

Ona ima prostor koji joj je potreban
Ne ovaj drugi nego onaj koji uvjetuju
Jastrebovo oko
Rosa na preslici
Sjećanje na orošenu bocu traminca
na srebrnoj plitici
Visoka šipka od turmalina na moru
I put misaone pustolovine
Koji se okomito uspinje
Ako samo malo zastaneš odmah zarasta u šikarje

To se ne zvoni na sva zvona
Nije pristojno ostaviti vrata otvorena
Ili pozvati svjedoke

Jata riba živice sa sjenicama
Tračnice na ulazu u veliki kolodvor
Zrcaljenje dviju obala
Brazde u kruhu
Mjehurići u potoku
Dani u kalendaru
Pljuskavica

Čin ljubavi i čin poezije
Nisu spojivi
Sa čitanjem novina na glas

Smjer sunčane zrake
Modro svjeducanje koje povezuje udarce drvosječine
sjekire
Uzica dječjeg zmaja u obliku srca ili vrše
Ravnomjerno mahanje dabrova repa
Brzina munje
Slap slatkiša s vrha starih stepenica
Lavina

Soba čarolija
Ne gospodo nije sudnica za prijestupe
Ni sobetina puna pijanih vojnika nedjeljom navečer

Plesne figure otplesane u prozirnome iznad močvara
Omeđivanje ženskog tijela na zidu bacanjem bodeža

Svijetli kolutovi dima
Uvojci tvoje kose
Krivulja spužve s Filipina
Prepletanje pjega zmije koraljke
Ulaženje bršljana u ruševine
Ona ima mnogo vremena pred sobom.

Poetski je zagrljaj kao tjelesni zagrljaj
Dok traje
Zaklanja svaki pogled na bijedu svijeta

1948.

Vislava Šimborska

Nebo

Od toga je trebalo početi: nebo.
Prozor bez daske, bez podstave, bez stakla.
Otvor i ništa više,
ali otvoren širom.

Ne moram čekati vedru noć,
niti prigibati glavu
da bih se zagledala u nebo.
Nebo mi je iza leđa, pod rukom
i na očnim kapcima.
Nebo me čitavu obavija hermetički
i podiže odozdo.

Ni najviše planine
nisu bliže nebu
od najdubljih dolina.
Ni na jednom mjestu nema ga više
nego na drugom.
Oblak je isto bezuvjetno
pritisnut nebom kao i grob.
Krtica je isto vaznesena
kao sova što krilom leprša.
Stvar koja u ponor pada,
pada iz neba u nebo.

Sipki, tečni, stjenoviti,
usplamtjeli i nestalni
beskraji neba, mrvice neba,
lahori neba, hrpe neba.
Nebo je sveprisutno,
čak i u tami pod kožom.
Jedem nebo, izbacujem nebo.
Klopka sam u klopci,
stanovnik nastanjeni,
zagrljaj zagrljeni,
pitanje u odgovoru na pitanje.

Podjela na nebo i zemlju
to nije pravi način
da se misli o toj cjelini.
Dopušta samo da proboravim
na točnijoj adresi
koju je lakše naći
ako me tkogod traži.
Osobni znaci su mi
ushit i očaj

Хор Бирап.

Хор Бирап.

Khor Virab monastery with mount Ararat at the background, Armenia
Considered as the most visited pilgrimage site in Armenia.

Khor Virap’s notability as a monastery and pilgrimage site is attributed to the fact that Grigor Lusavorich, who later became Saint Gregory the Illuminator, was initially imprisoned here for 13 years by King Tiridates III of Armenia. Saint Gregory subsequently became the king’s religious mentor, and they led the proselytizing activity in the country. In the year 301, Armenia was the first country in the world to be declared a Christian nation. A chapel was initially built in 642 AD at the site of Kirat Virap by Nerses III the Builder as a mark of veneration to Saint Gregory. Over the centuries, it was repeatedly rebuilt. In 1662, the larger chapel known as the „St. Astvatsatsin“ (Holy Mother of God) was built around the ruins of the old chapel, the monastery, the refectory and the cells of the monks. Now, regular Church services are held in this church.